Godišnjica Nato bombardovanja
23. 03. 2011. u 20:56
Navršava se 12 godina od početka bombardovanja. U najvećoj do tada upotrebljenoj sili na neku zemlju, 78 dana i noći u 30.000 vazdušnih naleta i ispaljenih 50.000 razornih projektila - stradalo je dve i po hiljade ljudi
ZLOKOBNO zavijanje sirena najavilo je nalet "milosrdnog anđela", kako je NATO nazvao svoju akciju protiv Srbije i Crne Gore - oko 20 časova, 24. marta, 1999. godine. Devetnest zemalja Alijanse, bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija počele su bombardovanje, najpre kasarni i protivvazdušne odbrane Vojske SRJ, u Batajnici, Mladenovcu, Prištini...
U najvećoj do tada upotrebljenoj sili na neku zemlju, 78 dana i noći u 30.000 vazdušnih naleta i ispaljenih 50.000 razornih projektila - stradalo je dve i po hiljade ljudi: 500 civila, među njima 79 dece. Ranjeno je 12.500 stanovnika. Teško su razoreni infrastruktura, privreda, škole, zdravstveni centri, medijske kuće, spomenici kulture, srpske svetinje...
Tadašnje vlasti u Beogradu štetu su procenile na oko sto milijardi dolara i zatražile nadoknadu od članica NATO. Istovremeno, grupa srpskih ekonomista procenila je štetu na 29,6 milijardi dolara! Italijanski analitičari dodali su ovome i svoju računicu po kojoj je za taj trošak moglo da se prehrani 79 miliona ljudi u gladnim područjima ove nesrećne planete.
12 godina posle, vraćaju se slike užasa. Sa zemljom gotovo sravnjena Surdulica, Kuršumlija, Aleksinac, pod čijim su ruševinama ostale čitave porodice. Kao da se još čuje vrisak dece u "Majinom naselju", u Đakovici, u kojem su stradale izbeglice iz Krajine, gde im je bilo namenjeno utočište. Krv i jauci ljudi na pijaci u Nišu, posle izručenja kasetnih bombi. U porodici Rakić u Batajnici, beživotno telo njihove trogodišnje Milice. U Novom Pazaru, tata bezuspešno pokušava da spase dvogodišnjeg sina Marka. U Merdaru, pod ruševinama devetomesečna Bojana Tošović i njen tata Božina. Na njivi u Ribnici kod Vranja, poginula je devojčica Irena Mitić (15) dok je sa ocem sejala kukuruz. Zagrljeni, stradali maturanti gimnazije Milan Ignjatović i Gordana Nikolić. U vozu, raketama zaustavljenom i spaljenom u Grdeličkoj klisuri stalo je sve što su planirali, tek četiri meseca u braku Ivan i Ana Marković, inženjeri hemije u leskovačkom "Zdravlju". Na mostu u Varvarinu, pod bombama ugašen život briljantne matematičarke Sanje Milenković. Nezaceljene su rane i Maksića iz Bujanovca, za sinom Miroslavom (17). Pod ruševinama porodične kuće u Ralji kod Sopota, završio se život malih Pavlovića, Stefana i Dajane. I njihovog tate Vladimira. U Murinu, u Crnoj Gori, dugo su otkopavali tela devojčica iz Prištine, Julijane Brudar, Olivere Maksimović i Miroslava Kneževića, koji su potražili spas kod bake i deke.
Još žive slike raspolućenih novosadskih mostova, uništenog valjevskog "Krušika", čačanske "Slobode"...
Hiljade kuća srpskih domaćina i čitava njihova imovina, nestale su pod bombama.
Neposredan povod za NATO bombardovanje Srbije i Crne Gore bila je akcija srpske policije u Račku, jednom od uporišta OVK, 15. januara 1999. godine. Tadašnji šef verifikacione komisije OEBS na Kosmetu, Vilijem Voker, oružanu akciju policije protiv terorista predstavio je kao "masakr" civila. Toga dana počela je medijska priprema za napad.
Dva meseca posle NATO napad je usledio sa brodova u Jadranu, iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji, podržane strateškim operaterima koji su poleteli iz baza u zapadnoj Evropi. Potom i iz Amerike.
Stroub Talbot, jedan od glavnih učesnika u pregovorima koji su doveli do završetka bombardovanja, naveo je tada da je "ovo bio poslednji veliki međunarodni sukob", u najkrvavijem stoleću. Bio je to prvi put, u 50 godina postojanja NATO, da je on krenuo u rat. Prvi put da je jedna koalicija zemalja napala neki režim, kako bi ga "brutalno okončala", što su poručivali šefovi Alijanse, izgovarajući se da sprečavaju "humanitarnu katastrofu albanske nacionalne manjine".
Bombardovanje Srbije i Crne Gore završeno je 10. juna, usvajanjem Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN. Dan ranije, predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO u Kumanovu su potpisali Vojnotehnički sporazum. Ovim dokumentom utanačeno je povlačenje snage Vojske Jugoslavije sa Kosova i Metohije i ulazak u pokrajinu međunarodnih trupa - Kfor.
Ove snage, u čijem sastavu je bilo 37.200 vojnika, iz 36 zemalja, imale su zadatak da "obezbede mir za sve nacionalne zajednice na Kosovu". Kako su u tome uspele, najrečitiji je odgovor u danima koji su usledili - sa Kosova i Metohije proterano je 280.000 Srba. Kidnapovano je oko 1.500 nealbanaca. U južnu srpsku pokrajinu, gotovo istovremeno, ušlo je oko 800.000 Albanaca, od toga trećina koja nikada na Kosovu nije živela.
Dvanaest godina posle bombardovanja, na Kosovu i Metohiji Srba gotovo da i nema. Pre sedam godina, 17. marta, novi pogrom. Na meti Albanaca su Srbi, njihova imovina, svetinje. U februaru, 2008, Priština je, uz podršku dela međunarodne zajednice, proglasila nezavisnost. U takvim okolnostima povratak Srba na vekovna ognjišta, gotovo je zaustavljen. Da li će novi pregovori između Beograda i Prištine, započeti ovog marta u Briselu, doneti više nade Srbima? Vreme će biti najbolji svedok.
ALEKSINAC: TROJE U TRENU
Ovako, sećajući se stradanja svojih najmilijih, govori dr Gaja Miladinović, načelnik Službe transfuzije u Zdravstvenom centru.
Avionske bombe sejale su 5. aprila smrt u centru grada na Moravici. Jedna od njih pogodila je porodičnu kuću dr Miladinovića koji je bio na terenu sa svojom jedinicom. U podrumu šestoro preostalih ukućana. Otac Dragomir i sestra Snežana poginuli su na licu mesta, a majka, teško povređena, preminula je kasnije u Kliničkom centru. Supruga Vukica, učiteljica u Nišu, iako i sama povređena, kao lavica se borila i uspela da kroz krš izvuče dvoje svoje dece, tada petnaestogodišnju ćerku Dijanu i sina Marka (11).
Tog dana u Aleksincu je poginulih 11 civila, 52 je lakše i teže povređeno. Žrtve ovog gradića - 24! (D. S.)
KRUŠEVAC: OSMEH I ZA TEŠKE RANE
Na Svetu trojicu, sat i pet minuta iza podneva, u dva naleta, NATO agresor je izručio smrtonosne tovare na Varvarinski most, i u crno zavio deset porodica, ostavio 27 teških invalida.
- Pred ljude izlazim sa osmehom, krijem se iza maske. Od bola i tuge se branim uspomenama na sve lepe trenutke, koje sam sa Sanjom proživela, i koje žive u mom srcu. (Z. A.)
NOVI PAZAR: MARKO STRADAO U OČEVOM NARUČJU
U NOVOM Pazaru, 31. maja 1999. godine, oko 13.45,
"U trenu", ubila je jedanaest i lakše i teže ranila još 20 nedužnih Novopazaraca. U prodavnici "VM-komerca" poginulo je četvoro ljudi, među njima i dvogodišnji Marko Simić, koji je stradao u naručju svog oca Vladana.
- Ubili su mi tri bliska rođaka i jednog čoveka koji se tu slučajno našao. Još puno mojih poznanika i prijatelja je poginulo ili je povređeno. I danas se često pitam: zašto su ubili mog unuka Marka koji je imao samo dve godine? - kaže Veselin Veso Simić, stric Vladana Simića i deda malog Marka Simića. - Poginulima smo podigli spomenik na mestu zločina oko koga se svake godine okupljamo, da se podsetimo ovog stravičnog događaja, zapalimo sveće i pomolimo se za stradale. Uvek kažemo da praštati moramo, ali da zaboraviti ne smemo, generacije koje dolaze treba da znaju za ovaj zločin i da iz svega što se dogodilo izvuku pouke. (M. N.)
NIŠ: LJILJANA ČEKALA BEBU
- Išle smo ruku podruku, jer se zbog trudnoće Ljilja pridržavala za mene - priča Simeonka Spasić, koja je u nesrećnom događaju zauvek ostala invalid, bez noge. - Samo je odjednom grunulo! Srušile smo se. Kada je došla hitna pomoć sve mi se zamračilo i jedva sam od bolova uspela da izgovorim: "Pustite mene, spasite mi snaju". Probudila sam se u bolnici. Za nju je odmah sve bilo kasno. Pogođena je jednim gelerom, koji je bio fatalan i za nju i za bebu u stomaku.
Taj 7. maj 1999. bio je jedan od najtragičijih dana u istoriji Niša. Grad je bombardovan u 11.30, a kontejneri "žutih ubica" bačeni su na pijacu, gradsku četvrt kod Univerziteta, i na Kliničko-bolnički centar. Poginulo je 15 ljudi, a više desetina bilo je teže i lakše ranjeno. (M. R.)
MERDARE: BOMBA ZATVORILA VRATA
- NA Uskrs sam ostala bez muža i jedanaestomesečne kćerke -jedino je što o svojoj tragediji može da kaže Marije Tošović, iz Merdara koja je u jednom trenu ostala bez svoje Bojane i supruga Božine (29)...
Tog uskršnjeg jutra, avioni NATO bacali su kontejnere kasetnih bombi na malo selo Merdare, nadomak "administrativne linije" sa Kosmetom. Tošovići su krenuli iz kuće u podrum. Marija, u osmom mesecu trudnoće, išla je iza supruga koji je nosio u naručju njihovu devojčicu. Nadali su se da će spas pronaći u podrumu male seoske kuće. Nisu uspeli. Bomba je pogodila ulazna vrata na koja su se Tošovići zaputili. Iako je Božina u naručju stiskao devojčicu, nije bilo pomoći ni njemu ni detetu. Marija, sa teškim povredama i još težim ranama, nastavila je da prkosi bombama. Uspela je da se izbori sa ruševinama, ali sa ranama u duši još nije. Zato, svojoj jedanaestogodišnjoj Anđelki, koja je mesec dana posle tragedije došla na svet, priča da nikada ne zaboravi da je nekada imala sestru i oca i da su ubijeni, a da nikome ništa nisu skrivili... (D. Z)
VLADIČIN HAN: LjUBAV UBIJENA NA MOSTU
NA mostu preko Južne Morave u Vladičinom Hanu, 31. maja NATO bombe usmrtile su sedamnaestogodišnju Gordanu Nikolić i godinu dana starijeg Milana Ignjatovića, dvoje zaljubljenih gimnazijalaca. Za njihove roditelje vreme kao da nije prošlo.
- Vreme prolazi, ali rane ostaju. Često smo na Goginom grobu u Prekodolcu ili kod spomen-česme na mostu, podignute njoj i Milanu u čast. Često se viđam sa Goginom majkom Zoricom, čini nam se da nam je zajedno lakše, ali ništa ne pomaže.
Gotovo iste reči ponavlja i Zorica, Gordanina majka, koja je tri godine nakon ćerkine smrti ostala i bez supruga Momčila.
- Osećanja su ista kao i pre 12 godina. Duša boli i to će uvek biti tako - plačnim glasom govori Zorica. (Lj. P. - S. V.)
Lika
23.03.2011. 21:12
Sta da covek komentarise nakon ovoga znajuci da politicka garnitura ove nesrecne zemlje stremi i dalje ulasku u NATO? Normalan covek stvarno nema sta da kaze nego da ostane nem pred "strateskim ciljem" prikljucenja savezu. Srpski narode, podigni se barem na kolena i prestani da puzis uz ovakve dusebriznike.
Da se ne zaboravi
Da se na zaboravi. nikada!!! Kakav NIS, kakav Sartid, ... Istok, Zapad, ... sve je nebitno, ovo se ne sme zaboraviti.
Милош Ђошан је за време бомбардовања Србије 1999. године командовао нашим јединицама ПВО на Косову и Метохији. НАТО их је засипао пропагандним лецима штампаним ћирилицом, што је требало да покаже да су намењени баш Србима.
"Zemaljsko je za malena carstvo, a Nebesko uvek i do veka!" Sledili ste primer cestitog kneza Lazara i svojim zivotima "kupili" zivot vecni! Da se nikada ne zaboravi! Slava vam!
Komentari (105)